Roman “Mrtve duše” neizmerno je uticao na dalji razvoj velike ruske književnosti. Čičikov, taj „trgovački putnik iz Hada“, kako ga je opisao Nabokov, oličenje je duha „pošlosti“ (patvorenost, kič, banalnost), bolesti koja je uveliko zahvatila celo čovečanstvo, i zato su Mrtve duše sada čak i aktuelnije nego u vreme kada su napisane. Gogolj je već tada, pre skoro dva veka, sagledao u feudalnoj Rusiji novo doba, u kome je novac pokretač svega, i u kome se sve može kupiti, pa i čovečja duša.
Izdavač: LOM
Broj strana: 288
Prevodilac: Stanka Đ. Glišić, Milovan Đ. Glišić
Povez: Meki
Izdavač | Lom |
---|
Nikolaj Vasiljevič Gogolj-Janovski rođen je 1. aprila 1809. godine u selu Veliki Soročonci, nedaleko od Poltave, u porodici neznatnih vlаstelina, Vasilija Afanasjeviča, poklonika pozorišta i autora nekoliko komedija, i Marije Ivanovne, vrlo religiozne žene, starinskih nazora. Od 1821-1828. pohađa gimnaziju u Nježinu. Premda nije bio preterano prilježan učenik, Gogolj sa grupom školskih drugova osniva đačko pozorište, učestvujući u njegovom radu kao scenarista, režiser, scenograf i glumac. Takođe pokreće više đačkih rukopisnih časopisa i almanaha (Meteor književnosti, Zvezda, Sevrna zora) gde objavljuje svoje prve radove. Tokom školovanja, marta 1825, iznenada mu umire otac, o čemu šesnaestogodišnji Nikoša saznaje tek posle mesec dana. To ostavlja dubok trag na njegov dalji duševni razvoj, posebno na odnos prema smrti.
Posle završene mature, decembra 1828, Gogolj stiže u Petrograd i ubrzo stupa u državnu službu kao činovnik ministarstva unutrašnjih dela. Već sledeće 1829. godine, u zasebnom izdanju štampa „idilu u slikama“ Hans Kjuheljgarden, čiji će gotovo čitav tiraž uništiti, pošto je u Moskovskom telegrafu pročitao negativni prikaz N. A. Poljevova. Jedno kratko vreme tokom 1830/31. predaje istoriju u ženskoj školi. Iste godine, upoznaje se sa Žukovskim i Pletnjovom, a preko njih i sa Puškinom. Nakon objavljivanja prve zbrke priča Večeri u selcetu bluzu Dikanjke (1831/32) sazdanoj na stilizaciji usmenog kazivanja i iluziji skaza, kako već o tome kasnije piše Boris Ejhenbaum, Gogolj doživljava prvi značajni književni uspeh. Puškin knjigu dočekuje sa oduševljenjem i pohvalama („kakva veselost i iskrenost, bez imalo izveštačenosti; u našoj književnosti nije bilo ničeg sličnog“), i objavljuje vrlo pohvalnu recenziju u svom časopisu Savremenik, čiji će saradnik ubrzo posatati i sam Gogolj. Time počinje najuspešnija decenija piščevog života, tokom koje je objavio gotovo sva svoja značajna ostvarenja. U školskoj 1834/35. predaje istoriju na Petrogradskom univerzitetu, a već 1835. objavljuje dve nove zbirke – Mirgorod, gde su skupljene novele iz ukrajinskog varoškog života, među njima i „Taras Buljba“, kao i zbornik mešovitih proznih tekstova, Arabeske, u kojem se pored literarnih, filozofskih i likovnih eseja nalaze i tri dela iz zamišljenog, ali nikad do kraja uobličenog ciklusa Petrogradske pripovetke (pored „Nevskog prospekta“, „Portreta“ i „Zapisa ludaka“ iz date zbirke, u taj ciklus se svrtstavaju i priče „Nos“ i „Kočija“ iz 1836, te „Šinjel“ i „Rim“ iz 1842). Naredna, 1836. godina na pozornicu izvodi Gogolja kao dramskog pisca – u Moskvi i Petrogradu postavljene su njegove najpoznatije komedije – Revizor i Ženidba, ali bez većeg uspeha kod šire publike.