„Volja za znanjem“ ne tematizuje seksualne prakse i njihovu istoriju, nego konstituisanje „seksualnosti“ kao formacije znanja. Fuko istražuje mehanizme koji strukturiraju seksualnu želju, dovode je do izražaja u diskursima i potčinjavaju je tehnikama moći. Seksualna „represija“ se posmatra kao momenat „dispozitiva seksualnosti“, odnosno strategijskih pretpostavki koje, putem moći, seksualnost čine korisnom. U tom smislu istražuje strategije histerizacije ženskog tela, pedagogizacije dečjeg seksa, socijalizacije reproduktivnog ponašanja i psihijatrizacije perverzne želje. „Normalizujuće društvo istorijska je posledica tehnologije moći čije je težište na životu.“ Seks se ne samo potiskuje, već se, u „diskurzivnoj eksploziji“, i navodi na govor. Hrišćanske ispovedne prakse biće prenesene u naučnu produkciju istine, kao izraz volje za znanjem.
Prvi tom Fukoove „Istorije seksualnosti“ jedno je od najcitiranijih dela moderne filozofije. Ostavilo je dubok trag u savremenom poimanju seksualnosti, moći, diskursa, psihoanalize i biopolitike