Ova autobiografska fikcija Maxa Blechera, rumunjskog pisca iz prve polovice 20. stoljeća, svojevrsni je dnevnik iz sanatorijā u kojima je proveo dvadesete godine svojeg kratkog života, iznuren koštanom tuberkulozom. U njemu pripovjedački glas posuđuje mladiću dugo vremena imobiliziranom u gipsu i u neprekidnom fizičkom bolu, koji pokušava uhvatiti posljednje trenutke svoga života koji prolaze poput “pepela što sipi kroz sito”. Kako njegove fizičke moći opadaju, bolesnikov život migrira u njegovu unutarnju svijest, u “osvijetljenu jazbinu” u kojoj se stvarnost ne razlikuje od fantazije, gdje se nadrealno i svjetovno neprimjetno stapaju. Njemu je proživjeti ili sanjati neki događaj ista stvar, a stvarni svakodnevni život jednako mu je halucinantan i začudan kao i život snova. Roman posebnim, neponovljivim glasom otkriva pakleno putovanje kroz svjetove tjelesne degradacije i patnje neodoljivo blizu smrti. Riječ je o snažnom testamentu koji inzistira na pronicanju, s najvećim intenzitetom, u važnost i nepovratnost svakog trenutka naših života – onog prividnog i nevidljivog, tjelesnog i fantastičnog, svijetlog i mračnog, u istoj mjeri onoga u kojemu se čovjeku događaju banalne stvari i onoga u kojemu umire.
Izdavač | Disput |
---|
Max Blecher, rumunjski pisac, rođen 1909. u imućnoj židovskoj obitelji. Za studija medicine u Parizu 1928. godine pojavili su mu se simptomi Pottove bolesti, nakon čega je zauvijek ostao prikovan za krevet u sanatorijima u Rumunjskoj i Švicarskoj. Posljednje godine proživio je u rumunjskom gradu Romanu, gdje je i umro 1938. u 29. godini života. Prvo djelo, kratku priču “Herrant”, napisao je 1930, a 1934. debitirao je knjigom pjesama „Prozirno tijelo“ („Corp transparent“). Surađivao je s književnom revijom Andréa Bretona „Le Surréalisme au service de la révolution“ i vodio intenzivnu korespondenciju s istaknutim piscima i filozofima svog vremena (Gideom, Heideggerom, Sebastianom…). Za života objavio je dva važna prozna djela: „Događaji u neposrednoj irealnosti“ („Întâmplări în irealitate imediată“, 1936) i „Srca s ožiljcima“ („Inimi cicatrizate“, 1937), koja je kritika dočekala s oduševljenjem. Roman „Osvijetljena jazbina: dnevnik iz sanatorija“ („Vizuina luminată: Jurnal de sanatoriu“) ostao je nedovršen; djelomično je posthumno objavljen 1947, a u cijelosti 1971. godine.